"Sa svoje strane ja ću učiniti sve da Gradska knjižnica Dugo Selo bude i dalje hram znanja, kulture i prosvjete."
Jučer je na 32. redovnoj sjednici Gradskog vijeća grada Dugog Sela donesena odluka o imenovanju vršitelja dužnosti ravnatelja Gradske knjižnice Dugo Selo. Tim povodom razgovarali smo s Predragom Topićem koji očekivano preuzima tu dužnost.
Pregrad Topić odrastao je u Dugom Selu i cijeli život je njegov stanovnik a svojim radom postao je i jedan od simbola Gradske knjižnice. Nakon šoka uslijed iznenadne smrti dosadašnjeg ravnatelja Aleksandra Antolovića s kojim je Predrag činio moćan tim koji je svojim znanjem i imaginacijom napravio mnogo za naš grad, upravo na njemu je da nastavi tim putem.
Iz njegova životopisa možemo saznati da je osnovnu školu završio u Dugom Selu, srednjoškolsko obrazovanje sticao u popularnom "Ruđeru", a 1995. diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu sa zvanjem profesora hrvatskog jezika i književnosti. Godine 1999. stekao je i dodatno zvanje diplomiranog bibliotekara.
Osobenjak kojeg ćete često na gradskim ulicama sresti na njegovom biciklu uvijek u svojoj torbi nosi nove materijale kojima će upotpunjavati kulturnu baštinu grada. Predrag Topić dobitnik je Godišnje nagrade Grada Dugog Sela 2016. godine za postignuća u kulturi.
Gospodine Topić, počet ćemo pitanjem iz doba prije dolaska u knjižnicu. Naime, proslavili ste se, a uz to svakako i svoj maleni gradić Dugo Selo s nastupom u tada najpopularnijem kvizu Kviskoteci. Kakva su danas sjećanja na te dane?
Uh, bilo je to prije 29 godina. Teško je sjetiti se svih detalja, ali svakako su mi u sjećanju ostala tri mukotrpna stupnja testiranja. Nije to bilo kao danas, nazoveš neki broj i računalo „random“ izabere bilo koga. No, sâm nastup je bio pozitivno iskustvo. Iako najmlađi sudionik jedne emisije imao sam priliku biti među prva dva od četiri natjecatelja koji su išli na iduću razinu, ali me je prolaska dalje koštalo pitanje o Mao Ce-tungu.
Nakon Kviskoteke nastupali ste i u nekim kasnijim kvizovima.
Točno. Početkom 1992. godine nastupio sam u kvizu koji je trajao jednu sezonu, a zvao se „Tri, dva, jedan“. Do samoga kraja rezultat je bio neriješen, ali kada se sjetim da mi je protivnik bio legendarni Mirko Miočić, nemam za čim žaliti. Godine 1998. nastupio sam u „Izazovu“. Jednu sam emisiju pobijedio, a jednu izgubio.
Nakon kvizova, Dugoselci vas mogu pamtiti i po aktivnoj ulozi u stvaranju Radio Martina.
Lijepo se sjetiti kraja ljeta 1992. godine kada je počelo moje učešće u ranim danima Radio Martina. U početku sam bio voditelj nekih emisija, a kasnije sam djelovao kao urednik. Neke od emisija koje sam uređivao bile su Rock portret, Misterije, Poezija itd. Trajalo je to dvije godine i neka prijateljstva i poznanstva ostala su mi kao draga uspomena na ta vesela vremena.
Već u to doba počela je vaša veza sa knjižnicom u kojoj često volontirate.
U knjižnici sam počeo volontirati još 1990. godine kada je knjižnica još bila smještena u zgradi Pučkog otvorenog učilišta. Tijekom studija sam uvijek kada je bilo vremena rado dolazio u knjižnicu pomagati tadašnjoj voditeljici Leonardi Stopić.
Nakon odsluženja vojnog roka 1996. zapošljavate se kao pripravnik u tada Pučkoj knjižnici Dugo Selo. Već i sam naziv govori da to nije bila knjižnica kao danas. Što ste tada zatekli u njoj?
Bila je to lijepo uređena knjižnica, ugodnA za rad. Fond knjiga nije bio prevelik, oko 15 tisuća svezaka, ali uvijek se našlo za svakoga ponešto. Međutim, ubrzo se uvidjelo da je taj prostor nedostatan na duže staze. Zato je dva puta došlo do premještanja Dječjeg odjela, posljednje u listopadu prošle godine kada je premješten i čitaonički dio. Nijedno rješenje nije idealno, ali zato možemo biti ponosni na fond koji danas broji gotovo 70 tisuća svezaka literature svih vrsta i područja.
U knjižnici je već tada radio vaš prijatelj a budući ravnatelj, nedavno preminuli Aleksandar Saša Antolović. Puno ste govorili o njemu povodom smrti, davali intervjue, održali dirljiv govor na komemoraciji, ali teško je opisati kemiju koju ste vas dvojica stvorili na radnom mjestu.
Teško mi je govoriti o smrti čovjeka kojeg sam poznavao 30, a radio s njim 20 godina. Ali posebno ću pamtiti način na koji smo funkcionirali kao tim. Obojica smo imali svoje ideje, neke su se prihvaćale, neke odbacivale, ali uvijek se na kraju došlo do obostrano prihvatljivih rješenja. Istini za volju, on kao moj šef imao je prednost u nekim idejama, ali nikad nije išao u neke promjene u knjižnici da se nismo zajedno dogovarali. Ali u stranu posao, Saša će mi prije svega nedostajati kao čovjek i prijatelj i treba će mnogo vremena da se naviknem tako golemu promjenu.
Iz te kemije i sinergije vaše natprosječne erudicije polako je nastajala, razvijala se neka nova knjižnica. Prije svega arhiv koji je vašim istraživačkim radom sve više rastao i do današnjih dana se pretvorio u najznačajniji dugoselski povijesni arhiv.
Prirodno je da se s vremenom povećavao fond naslova, a samim time i povećavao potrebni prostor. Međutim, početkom 2000-tih shvatili smo da nešto nedostaje. Po samoj prirodi stvari, jedan od zadataka knjižnice je prikupljati i čuvati zavičajnu građu. Jednostavno, odlučili smo da krenemo u tom pravcu, proučavati našu lokalnu povijest, naći što se može naći podataka i sačuvati. Nismo ni slutili da smo tako zašli u potok informacija koji nas je svojim tokom doveo do širokih rijeka i zapanjujućih obala naše dugoselske povijesti. Ukratko, sakupilo se toliko građe, fotografija, dokumenata itd. da je tek u listopadu prošle godine taj naš arhiv dobio adekvatan prostor.
Kako ste i na kojim mjestima dolazili do važnih podataka?
Nemoguće je u jednom kratkom odgovoru opisati svu složenost takvog rada. Ponekad se krene od jedne male fusnote u nekoj knjizi pa se ide dalje istraživati. Ponekad je dovoljan podatak o mjesecu i godini nekog događaja pa da se počnu pretraživati stare novine da se nađu detaljniji podaci. Svakako su najvažnija mjesta Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Hrvatski državni arhiv, Gradska knjižnica Zagreb, ali i mnoge druge ustanove. Ne smijemo zaboraviti ni pojedince koji su nam uvidom u svoje privatne arhive omogućili da dođemo do zanimljive građe. Nemojmo smetnuti s uma da nam u današnje vrijeme jako pomaže i trend sveopće digitalizacije i prisutnost takve građe na Internetu.
Iz tih istraživanja pojavila su se i za vas brojna iznenađenja, podaci o Dugom Selu koji su vas oduševili i dodatno motivirali za rad. Tako se ukazala i potreba za izdavačkom djelatnošću, koju ste uobličili u zavičajnoj biblioteci "Terra sancti Martini" koja do danas ima 56 objavljenih naslova. Recite nam nešto o tome.
Tolika količina građe natjerala nas je na zamisao da dio nje izvučemo na svjetlo dana. Kao najbolji način činilo nam se pokretanje nakladničke djelatnosti. U početku je to 2006. godine počelo stidljivo s jednom ili dvije knjige godišnje. Ali kako se građa množila, sve brojnije su bile i teme koje su se mogle obraditi u jednoj ili dvije knjige. Tako danas u popisu naše zavičajne biblioteke „Terra sancti Martini“ imamo 56 naslova.
Izdavačka djelatnost ne staje, već su na putu neki novi naslovi.
Za tjedan ili dva izlazi četvrta knjiga Djela Josipa Zorića, dugogodišnjeg dugoselskog župnika i književnika. Riječ je o njegovim saborskim govorima nastalim u četiri saborska mandata. U korekturi su pjesme dugoselskog pisca Brune Šanteka, a uskoro će u prijelom knjižica zapisa dugoselskog vlastelina Aleksandra grofa Draškovića te peta knjiga Djela Josipa Zorića.
Koja su djela i naslovi u pripremi i hoće li činjenica da ste izgubili vrijednog suradnika promijeniti neke planove?
Gubitak Saše je nemoguće nadoknaditi, ali upravo zbog toga posao koji smo zajedno započeli treba nastaviti. Saša bi tako htio. Dakle, osim navedenih, ove godine je u planu još nekoliko naslova. Prvi od njih bi trebala biti knjiga o povijesti konjičkog sporta u dugoselskom kraju, s naglaskom na ergelu kasaćih konja u Rugvici. Zatim tu su članci nekadašnjeg Dugoselca između dva svjetska rata, željezničkog činovika i speleologa Vladimira Redenšeka. Velik je raspon njegovih članaka: od speleologije do entomologije, od etnologije do pomorstva. Ako će biti moguće, tiskat ćemo i knjižicu znanstveno-popularnih tekstova botaničara Stjepana Gjurašina, akademika iz Oborova.
Imate li neke planove za buduće projekte koji su tek u fazi ideja?
Jedan projekt koji je u tijeku jest Dugoselski biografski leksikon, dakle to je mnogo više nego ideja. Većina građe je prikupljena, ali s obzirom na obim posla koji je potreban za dovršetak ove knjige, teško je reći kad će ugledati svjetlo dana. Za očekivati je da to bude krajem ove ili vjerojatnije početkom iduće godine.
Jedna od ideja koju bi svakako s vremenom trebalo realizirati jest neka vrsta dugoselskog zbornika. U tu knjigu bi se uvrstila sva ona građa koja tematski nije dostatna za posebnu knjigu, ali bi se objedinila u naslov zborničkog tipa. Tu je dakako moguće više svezaka. Ima još nekoliko mogućih projekata, ali o tome ćemo kada se za njih stvore uvjeti.
Koji su idući poslovi vas kao v.d.ravnatelja, nevezani za izdavačku djelatnost?
Osim redovnih tekućih poslova vezanih za svakodnevno djelovanje Gradske knjižnice, od nabave knjiga do rada sa korisnicima, svakako će najvažniji zadatak biti ponovno omogućavanje cjelodnevnog rada Odjela za odrasle Gradske knjižnice Dugo Selo. Postoji još dosta prostora za unaprjeđivanje rada knjižnice, ali to će prije svega ovisiti o novčanim sredstvima.
Koje se još aktivnosti Gradske knjižnice planiraju u skorije vrijeme?
Promocije i slični događaji u Gradskoj knjižnici Dugo Selo nastavit će se u obimu u kojem će to biti moguće s obzirom na jedno upražnjeno radno mjesto. Međutim, mogu već najaviti da će 13. veljače 2017. godine u dvorani Gradske knjižnice Dugo Selo biti predstavljena knjiga povjesničara Josipa Jurčevića „Heroji domovinskog rata“. A krajem veljače upriličit ćemo književno-glazbeni susret s mnogim gostima posvećen časopisu „Kaj“.
Prošle godine ste dobili godišnju nagradu Grada Dugog Sela za postignute rezultate u kulturi. Koliko vam znači to priznanje?
Na to priznanje gledam dvojako. To je očitovanje da smo Saša i ja kroz ove godine radili korisne stvari za Dugo Selo i da je to prepoznato kao nešto izuzetno. S druge strane, takvo priznanje je poticaj da se takav rad nastavi i dalje u smjeru kojim se i dosada išlo, a možda i još kvalitetnije.
Za kraj, koja je vaša vizija Gradske knjižnice Dugo Selo za budućnost?
Hm, posljednje pitanje kao i posljednji sati na tv programima: vrijeme je za gatare. Sudbina knjižnice u Dugom Selu je sudbina svih knjižnica u modernom svijetu. Činjenica je da se čita manje nego prije, ali je isto tako činjenica da se nikako ne smanjuje broj tiskanih naslova. Još se nedavno proricalo da će knjiga kao tiskani medij uskoro nestati, ali svjedoci smo da tome nije ni blizu. Budućnost knjižnica, pa i naše, mnogo toga nam lijepo može donijeti, ali to se ne može dogoditi bez većeg ulaganja u prosvjetu i kulturu. Sa svoje strane ja ću učiniti sve da Gradska knjižnica Dugo Selo bude i dalje hram znanja, kulture i prosvjete.
Intervju vodio: B.Š.
