ireland sm 2010FD60D8E2 B4DD BC21 B5A6 7393A7FEE57BIgor Knižek umjetnik je raznih talenata, glazbenik i književnik koji je napisao brojna djela za djecu: Drvosječa Tvrtko i fazan iz nebeskoga vrta (2011.), Priča o dva brata (2011.), Kako je paž spasio Zagreb (2012.), Radosni Ferdo i čarobna glazbena škrinjica(2013.), Moj pustolovni planet (2014.), Tragači skrivenih priča (2015.), Legenda o Hani i ratnicima Sedmog mora (2016.)

Da njegovo pisanje nije samo osobni hir potvrđuju i brojne nagrade:

- Nagrada "Grigor Vitez" za knjigu "Moj Pustolovni planet" 2014. godine
- 1. nagrada Mali Marulić 2014. za dramu "Legenda o Vjetropirki"
- 1. nagrada Mali Marulić 2013. za dramu "Feral šinjorine Bepine"
- Nagrada Grigor Vitez za najbolje ilustriranu dječju knjigu "Kako je paž spasio Zagreb" 2013.
- 2 nagrade Ovca u kutiji za knjigu"Kako je paž spasio Zagreb" od strane stručnog i dječjeg žirija.
- "Priča o dva brata", "Drvosječa Tvrtko i fazan iz nebeskoga vrta" i "Kako je paž spasio Zagreb" uvrštene u popis preporučene literature za djecu od strane Hrvatskog Knjižničarskog Društva.

Kako je ovaj cijenjeni dugoselski pisac završio u Irskoj, pročitajte u njegovoj priči o Dublinu:

 

01657954032 B935 6874 EA88 EE0BBF6A5BE0Ja sam Igor Knižek, stanovnik Dugog Sela od 2000. godine. Pri dolasku u Dugo Selo prvo sam s obitelji živio godinu dana na Martinu Bregu, no kako sam ja jedini u obitelji bio vozač, uskoro smo prodali tu kuću, prežalili prekrasan pogled na okolicu kao na dlanu, koji nas je tamo i privukao, i preselili u centar.

U principu, o odlasku nisam razmišljao od mladalačkih dana kada sam pokušavao otići u Austriju, ali nije išlo. Međutim, financijski problem bili su takvi da sam odluku o odlasku donio u svega dva dana, spremio kofer i otišao u nepoznato.

Irsku sam odabrao jer solidno govorim engleski, a u samu Englesku je nesto teže doći. O Irskoj sam slušao puno. Na osnovu tih informacija očekivao sam zemlju pjesnika, glazbenika, sanjara, buntovnika. Sletjevši na aerodrom, prvo neugodno iznenađenje. Irac s kojim sam dogovorio smještaj jednostavno se više nije javljao. Provevši skoro cijeli dan na aerodromu, uspio sam doći do jednog bivšeg kolege koji me primio tu moju prvu noć u Dublinu.

 

Dublin (irski: Baile Átha Cliath) je glavni i najveći grad Irske. Najvažniji je irski grad još od vremena srednjeg vijeka, a suvremeni Dublin gospodarsko je, upravno i kulturno središte cijelog Irskog otoka, sa jednom od najvećih stopa rasta među glavnim gradovima Europe. Po posljednjim podacima ima nešto više od 550 000 stanovnika.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Dublin

 

Prvi dojmovi? Dublin je iskreno govoreći stari prljavi grad, ali ipak imao ono nešto. Čovjek nema dojam velegrada jer gotovo da nema nebodera. Sve su zgrade do pet katova i nekako sve malo gradnjom podsjeća na Divlji zapad, što i nije čudo jer su Irci gradili SAD.

Prvi posao našao sam već nakon tjedan dana u hotelu Maldron kao noćni portir. Porte nisam vidio puno, ali zato jesam prodavanja pića u baru, usisavanja kompletnog donjeg dijela hotela, čišćenja WC-a, pripreme doručka itd. Tako je to u pečalbi, no nije mi bilo teško jer sam konačno mogao plaćati kredite i otplaćivati dugove što mi u HR nije polazilo za rukom usprkos nekakvom solidnom društvenom ugledu koji sam stvorio kao pisac. Nakon više pokusaja uspostavljanja suradnje sa više kulturnih institucija, jednostavno sam shvatio da su vremena kad su pisci umirali od gladi opet ovdje i da bi se čekajući na nekoga da me se sjeti to moglo lako dogoditi i meni, pa sam taj život i tu profesiju odlučio ostaviti iza sebe za neka bolja vremena.

U Dublin je prema nekim procjenama u zadnjih godinu dana došlo oko 20.000 Hrvata. Osjeti se to. Na ulicama se često moze čuti nas jezik, a samo u hotel gdje radim oko 30 posto osoblja čine Hrvati. Irci nas rado zapošljavaju jer smo na glasu kao vrijedni i predani ljudi. Kako i ne bi bili kada konačno radimo za novce od kojih se može živjeti. Rente stanova i kuća u Dublinu su stravično visoke, što znači da nema jednosobnog stančića za manje od 1100 eura mjesečno, a o kućama da ne pričam. Čovjek sam ne može opstati i zato se ljudi koji se do tada nisu poznavali udružuju i žive zajedno da smanje troškove. I ja sam osobno živio sa Brazilcima, Meksikancima, Talijanima, Rumunjima. Sad živim s našim ljudima.

A kakvi su Irci? Sigurno nisu tipičan zapadnjački narod. Iako imaju englesku učtivost, ona nije previše iskrena. Oni skoro nikada ne govore što zaista misle, dosta su zatvoreni, ali su dobronamjerni. Ako ne mogu pomoći, neće ti ni odmoći. Mlađe generacije puno piju i dosta su razuzdanog ponašanja, dok se tek one generacije iznad 50-te uklapaju u sliku o Ircima kakve sam ih ja zamišljao. Usprkos tome, svi divno pjevaju i sviraju i toliko kvalitetnih vokala ne znam da li ima igdje drugdje na jednom mjestu. Slično kao i mi, veliki su improvizatori, namaju discipline zapadnjačkog tipa i može vam se dogoditi kao meni da čekate s artiklom koji želite kupiti dok prodavačica vodi privatan telefonski razgovor, ili vam na pitanje o nekom artiklu jednostavno kažu – “nemam pojma”, i ostave vas zbunjeno stajati. Sindikati su im jaki, tako da otkaz nije jednostavno uručiti, a dobit ćete ga samo u slučaju krajnjeg ekscesa.

U Irskoj planiram za sada ostati četiri godine a nakon toga vidjet ću kako i što dalje. Popravi li se situacija u domovini, normalno da bih se vratio istog trena. Nakon Irskog većinom sivog i tmurnog neba, rado bih se vratio pod naše sunčano i srcu drago.