Lokalni izbori 2017.

__________________________________________________

Sandra Pocrnić Mlakar

P2230024Roman „Dosta!“ Brune Šanteka trebale bi čitati žene, baš zbog ženskih likova koji su izuzetno vjerno prikazani – rekla je Sanja Sarnavka na predstavljanju u Megastoru u Bogovićevoj. Roman bi također trebao dobiti novi nastavak, predložila je, jer je glavni lik usamljeni borac protiv nepravde, koji bi i druge mogao potaknuti da i sami pogledaju oko sebe i suprotstave se nasilju.

Predstavljanje romana „Dosta!“ u kojem su grubosti, nasilje i iživljavanja prikazani u krupnom planu, otvorio je raspravu o svakodnevnom nasilju usmjerenom prema ženama, a slučaj je htio da je baš na taj dan ubijena još jedna mlada žena, a sumnja se da je ubojica njezin partner.

I Sanja Sarnavka, dugogodišnja aktivistkinja udruge B.a.B.e., i Paula Zore, članica Ženske sobe, centra za seksualna prava, koja je na predstavljanju knjige govorila o stvarnom nasilju, smatraju se protiv nasilnika treba boriti državne institucije, a ne pojedinci. No, pojedinačne akcije mogu aktivirati uspavane državne mehanizme zaštite žena i slabijih, budući da je nasilje postalo svakodnevnica. Paula Zore iznijela je podatke o radu Ženske sobe koje godišnje savjetuje 100 žena, koje traže pomoć i zaštitu od svojih partnera, a Ženska soba jamči im anonimnost i stručnu pomoć liječnika, odvjetnika i educiranih savjetnica Centra.

  • Pretpostavlja se da je slučajeva nasilja mnogo više nego što ih obrađujemo, pošto žene u strahu od svojih partnera ne prijavljuju fizičke napade, jer nije se jednom dogodilo da je žena prijavila napad, a nakon toga je ubijena – rekla je Paula Zore. Male kazne za obiteljske nasilnike također obeshrabruju prijavljivanje napadača, kao i društvene etikete koje dobivaju žrtve, koje ne mogu dokazati svoju nevinost.

Ženska soba samo je jedan centar za pomoć žrtvama seksualnog nasilja, i to samo u Zagrebu, a potrebe su mnogo veće, rekla je Paula Zore, koja se sa Sanjom Sarnavkom složila da romani poput Šantekovog Dosta! Otvaraju dobrodošle rasprave o nasilju i pokazuju da se o tom problemu treba govoriti, da žrtve nisu usamljene i da se ne trebaju osjećati krivima.

Odlomci iz romana uvjerili su prisutne kako je Bruno Šantek u unutarnjim monolozima žrtava realno prikazao koliko se žrtve osjećaju krivima za zlo koje se dogodilo. Kako je rekao autor, njegova je namjera i bila da isprovocira raspravu o nasilju o kojem svakodnevno čitamo u crnim kronikama i na koje se navikavamo i prihvaćamo ga kao dio svakodnevnice, iako bi se trebalo barem smanjiti, ako se ne može iskorijeniti, jer je nasilje u ljudskoj prirodi.

  • Ako vjerujemo u Supermana, zašto ne bismo vjerovali da postoji i junak koji odlučuje biti čovjek, što je također herojstvo – komentirao je Šantek.

Bruno Šantek motive za svoje krimiće traži u svojoj najbližoj okolici, što je neobično i pohvalno, zapazila je Melita Rundek, književnica koja Šanteka prati i savjetuje i podržava njegovo pisanje. Radnja Šantekova romana, naime, odvija se u vlaku između Zagreba i Dugog Sela, kojim njegov glavni lik svakodnevno putuje s posla i na posao.

Na pitanje Jo Nesbo ili Stieg Larson, mladi pisac s osmijehom odgovara:

– Ni jedan ni drugi, nego Bruno Šantek! Trebali bismo sami pisati o problemima koji nas okružuju i tražiti rješenja, a ne imitirati druge, koji također pišu o svojoj stvarnosti – rekao je Bruno Šantek zahvaljujući se prisutnima.

 

P2230003

P2230011

P2230026

P2230038

P2230046

P2230048