Uoči izlaska trećeg albuma Mayalesa „Simbol za sunce“ ( Aquarius records, 2017.), Petar Beluhan:
Napravili smo zvučno trodimenzionalni album i letimo
Sa Petarom Beluhanom iz Mayalesa susreo sam se pred kultnim zagrebačkim klubom „Katran“ ( Shock Show Industry), koji se nalazi u srcu nekadašnje industrijske zone Zagreba, gdje je nekada svako jutro dolazilo 34 000 radnika i kretalo u radni dan. Danas je tu masa malih skladišta, mnoštvo zapuštenih zgrada i dva kluba, Katran I Super-super. Dečki iz Mayalesa iznajmili su zadni kat, tzv. „Lovačku sobu“ i tu već neko vrijeme stvaraju i pripremaju povratak na scenu. U sobi sa 25 jelenjih rogova, kaminom, otvorenim šankom prema jugu i jednim zalutalim drvetom. Nedaleko, svojih 20-tak metara nalazi se i prostor studija gdje su snimili prvi album…
Jesi li danas happy?
Petar: Je jako, baš je euforija, pa sam malo i preplašen jer obično sam onda u toj euforiji koja traje tri tjedna, brzo prođe a u ta tri tjedna imam osjećaj da nisam ni objektivan da letim iznad zemlje, pa me cijelo vrijeme žiga neki strah da se ne zabijem negdje. Doslovno i slikovito.
Vratimo se na početak Mayalesa, 90-te godine, festival i projekt „Lagano, lagano“ (1996.)
Petar: Lagano, lagana je zapravo moje dijete, ja sam ga osmisio sa Aquarius recordsom i sa nekom idejom da ne možeš dignuti samo mjuzu i bend i nekakav album, uvijek sam mislio da se treba pokrenuti cijela scena. Treba se pokrenuti više stvari kako bi se u percepciji slušatelja stvorio dojam kako to nije izolirani slučaj, već nešto što se uzima pod normalno. Zato je to, ja mislim, i zaživjelo. Ne bih htio zvučati bahato, u tom je neko objašnjenje, bilo je dobro, bilo je sjajno, u nekim momentima nestvarno iz današnje perspektive gledano. Znam da smo se i tada žalili da ne postoji klubske sc ene, klubova, love i interesa. Mislim da je danas sve to puta pet i dalje se žalimo i nadam se samo da za deset-dvadeset godina ako doživim neću govoriti da je danas bilo bolje nego onda. Ali sa tim snom svi živimo, ja ću ga živjeti preko svojih albuma, preko svoje mjuze.
Kažu da je to početak klubske scene u Hrvatskoj?
Petar: Za tu vrstu mjuze, gdje su Jinxi, Mayalesi, Songkillersi, Cubismo, u principu, nažalost jedini bendovi koji su preživjeli od onda do danas, bilo nas je jako puno. Za njih je sigurno to bio dio početka, možda smo svi počeli tri godine ranije, to je bio početak žanra, scene. Za mene tad klinca nisam mislio da smo mi donijeli funky, acid jazz, mislio sam da je on postojao u nekakvim natruhama i kod Dine Dvornika i kod Haustora i kod masu bendova iz regije. Uglavnom zanimljiv period.
Album „Svima želim raj za sve“ (1999.)?
Petar: Izašao je jedan prekrasan album, koji se tri godine kuhao, što je valjda specifično za Mayales, kod sve traje malo duže, meni se čini da sve treba malo duže kuhati, ali u svijetu rock'n'rolla – neodrživo. Biznis ne voli dugo čekanje, sa druge strane ispadaš pametniji nego što jesi. Lako ti je pimplat tri godine album, dok neki uđe u studio i snimi ga u tjedan dana.
Album je dobro prošao!
Petar: To su dvije strane medalje, on je dobro prošao zato što sam i dan danas ponosan na jedno djelo koje je zaokruženo, eventualno bi izbacio dvije pjesme van, ali je krasna reakcija, krasan entry u svijet glazbe za ime Mayales. S druge strane to je uvije periferija main streama, koja nije održiva, diskografski i tržišno.
Koliko se sviralo poslije albuma?
Petar: Ne sjećam se, taj mi je period ispario iz glave, ali svirali smo daleko najviše.
Zatim slijedi sitna pauza od 13 godina do albuma „2“?
Petar: Nevjerojatno, mi smo prestali postojati onog trenutka kad smo dobili Porina, odnosno odsvirali zadnji koncert na Porinu. Tog trenutka bend je nestao kao formacija, ostali smo samo Vlado Mirčeta i ja. Izdešavalo se puno stvari koje se prepliću, nije tajna, mislim da je naprosto nestalo interesa za Mayales. Nestali su pozivi za svirke, ključni igrači u bendu su dobili ozljede, a ja nekako nisam osjećao frustraciju da se dalje svira. Činilo mi se prirodno vrati se nazad u fazu pet, šest godina ranije i tražit se, stvarat novu mjuzu. Onda se počelo događati jedna za drugom stvari: od privatnog života, koji je bio buran, ljubavnog života, koji je bio buran, boemskog života, koji je bio buran, moje borbe sa diskografskom industrijom. To se sve događa u periodu od 13 godina. Ali ono što je naj bitnije u svemu, Vlado i ja smo neprestalno komponirali, tako da je u našem kompjuteru u tom trenutku bilo oko stotinjak pjesama i te pjesme su počele gušit same sebe. Mi više nismo znali, dali je to Mayales, dali je to za Natali Dizdar, dali je to za Kindlicu, za grupu Eni, je li to za estradu ili nas. Šta je to, šta smo mi? Sve to kulminira oko 2010, kad počinjem pregovarati sa dragim prijateljem Cokijem (Jinx) da bi on bio producent slijedećeg albuma.
Dvojke, izdane 2012?
Petar: Danas je to dvojka, to se u tom trenutku nije znalo. Uglavnom, on je probrao jednu količinu pjesama, primio nas za uši i otpeljo u svoj studio i godinu dana kasnije imali smo tu „povijesnu“ dvojku, koja je prekrasan album, na koji sam iznimno ponosam. Coki je napravio sjajan posao, producenti su i psiholozi, mama i tata i ostalo. Nakon toga su uslijedili ti nestvarni Porini. (Album godine, Alternativni album i najbolja produkcija).
Dobre kritike, nagrade, koliko to znači za bend?
Petar: Ja mislim da to odnosi svirke, onoliko koliko godi duši, koliko je kompliment…toliko ti možda u očima gazdi, koji bi eventualno napravili neku svirku zvuči kao: „Oni će sad skupo koštat!“. Pa si ja onda računam da nam izbijaju svirke, za razliku od mog partnera Vlade, koje je puno kritičniji, ja sam jako zadovoljan i sretan nakon tih porina, osobno su mi dobro legli u pravom trenutku života, naprosto sam se osjetio dovoljno okuražen da se proglasim glazbenikom, kompozitorom. Da me nije sram pred bakom, tetom, susjedom ili tetom u kiosku.
Suradnje?
Petar: Smatram da se treba pokazati da je ovdje živo više ljudi, da je tu jedna scena i onda mi je na svakom albumu želja predstavim tu scenu malo šire. Pozovem što više glazbenika, da se rezonira jedna energija, dao bog da se osjeti i stil nekog drugog.
PR i video prezentacija, kod vas je vrhunska !
Petar: Prije svega hvala na komplimentu, ako doista tako misliš onda smo uspjeli. Ja mislim da je to neophodno, da oni koji slušaju dobru glazbu, takav paket dobivaju i od velikih bendova, koji su nam uzori. Čini mi se da jedno bez drugog ne ide, a kako si to ne možemo platiti većinom, onda to radimo sami. Zoveš prijatelje i radiš s njima najbolje što možeš, ali da ne bi bio nekorektan, mi cijelo vrijeme uživamo krasnu suradnju sa diskografom (Aquarius records), koji doista podmazuje stroj koliko može i vjerujem da je Mayales projekt na kojem oni potroše jako puno novaca, za koje je pitanje da li će vratiti. To je zbog te njihove vjere u kvalitetnu glazbu i od srca im hvala.
22.4. izašao je novi album „Simbol za sunce“, najavljen već 2014
Petar: Ja ti to volim tako studiozno i tako unaprijed. Moraš se zavući u detalje, izvući puno layera, moraš poznavati scenu. Moraš prepoznavati duh vremena i onda baš kontra tog duha početi stvarat neki materijal koji bi uhvatio duh vremena na neku neobičnu foru, netko kaže da je to i blizu definicije kulture i umjetnosti. Ja se ne mogu umisliti da radim umjetnost, ali tome težim.
Zadovoljstvo albumom?
Petar: Jako, ovo je definitivno album na kojem je bilo najmanje trzavica, najmanje problema, najmanje bijelih miševa i nekakvih nebuloza, čemu sam posebno ja sklon uvijek razmišljajući da je nešto bolje, da miks nije dovoljno dobar, da ti ne razumiješ, ti nisi odsvirao, ja nisam odpjevao, ovaj stih nije dobar. Toga je sad bilo najmanje. Kolektivno smo svi zadovoljni, jer je izašlo djelce koje je veće od nas samih, barem po zvuku, zvuči trodimenzionalno. Naši albumi nisu na prvo slušanje, treba im dati šansu…dva tri puta.
Što se očekuje 25.05. u Vintage industrial baru u Zagrebu na promociji?
Petar: Za tebe je to možda promocija, a za mene je pokušaj da na istom kvalitativnom nivou odsviramo to uživo, onako kako album zvuči studijski da tako zvuči i live i to je veliki izazov, tako da smo se zatvorili mjesec dana u ovu lijepu prostoriju i dotjerujemo detalje. Počašćeni smo što će nam se svirački pridružiti i producenti Jura Ferina i Pavle Miholjević, koji su se pridružili u ovu postavu Mayalesa. Toliko se nestvarno puno lijepih stvari događa i moram priznat da smo danas happy.
Kada ćemo stići tamo gdje se truba raduje?!
Petar: Da ti budem iskren, ja odlazim svakih par dana. Trudim se potaknuti slušatelja da svatko pronađe u sebi, to će sad zvučati tako patetično, ali boli me briga, da svatko nađe u sebi komadić svog osobnog raja u kojem se truba raduje, u kojem je toliko smijeha i osobne zadovoljštine, a ja sam našao tu livadu i toplo želim da će uz slušanje Mayalesa naći i svi drugi.
( Intervju je izvorno objavljen na portalu DOTKOM, a ovo je dopunjena verzija samo za dugoselo.com – razgovarao i fotografijrao: Marko Kova Kovačić)
Sa novog albuma:
https://www.youtube.com/watch?v=7QzY1LzfoLo
https://www.youtube.com/watch?v=WEwwDpj4H2U
