Iako se za samo dvije jednodnevne predstave ne može reći da naš grad ponovo ima kino, jer za to bi ipak trebalo imati dugotrajniju ponudu, možemo se za sada zadovoljiti i tim jednim danom.
Sve je opet bilo kao nekada, a opet, sasvim drugačije. Kao nekada, ista dvorana, a opet tako drugačija. Platno na istom mjestu, a opet - sasvim novo. Filmske zrake na tom platnu, ali ovaj put ne iz one čarobne rupe iza naših leđa, iz koje je poteklo mnoštvo magičnih filmskih trenutaka, već iz novog projektora sa stropa. Dvadeset je godina prošlo od posljednjeg pokušaja zaživljavanja kina u Dugom Selu. Već tada su lokalna kina postajala neprofitna, videoteke su ih uništile, a dolazak multipleks kina u Hrvatsku čini se zauvijek ih osudio na propast.
Niste za ove predstave mogli vidjeti ledendarnog Miška kako gura kutije s rolama filma na svom starom pony biciklu i kasnije ih pušta na starim projektorima, spaja te role u jedan tečan film. Niste na ulazu vidjeli niti tetu Smilju dok vam pregledava karte. Neka nova vremena su stigla.
Ali radost i uzbuđenje djece pred Preporodom, nestrpljivost za početak filma dok se meškolje u istim, ali sada puno udobnijim stolicama i puno modernijoj dvorani, ostao je isti. Baš ta dječja želja za filmom pokazala je da ima mjesta i filmskoj umjetnosti u našem gradu. Možda to ne mora biti stalno kino, ali povremene projekcije, posebno za djecu, nikada neće izaći iz mode i nikada neće zastarjeti. Puna dvorana djece to zaslužuje. Dječji osmijeh vrijedan je tog truda.
Starijima u drugoj predstavi vjerojatno su navrle neke davne uspomene kada su u Dugom Selu bila dva kina, stalne projekcije i bogat program koji je doduše zaostajao za Zagrebom, ali smo ipak imali prilike gledati dobre filmove. Ta starija publika morat će odlučiti želi li da ovakvo prikazivanje filmova u Dugom Selu postane rutina, a ne samo valentinovski, ljubavnički hir. Uz razvoj i modernizaciju zgrade KUD Preporod, pruža nam se prilika i za brojne druge ponude, a jednom, zašto ne, i za popratne filmske večeri nekog od brojnih festivala filmova koji se u Hrvatskoj održavaju. Ako ne to, onda barem redovito prikazivanje hrvatskih filmova, koje kao i ostale grane domaće umjetnosti trebamo podržavati. No, čak i da ne krenemo na taj ambiciozniji put, i intimne filmske popodneva i večeri sa možda starijim naslovima bit će dobar plan, ako to znači druženje i zabavu za naše sugrađane. Upravo kroz te i takve sadržaje možemo i mentalitetom postati grad.
